Carl Doenitz

Ići dole

Carl Doenitz

Počalji  dejina81 taj Čet Jan 24, 2008 10:58 pm

Karl Dönitz (Berlin, 16. rujna 1891. — Aumühle, 24. prosinca 1980.) je bio zapovjednik podmornice u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu zapovjednik podmorničke flote i admiral flote, a nakon samoubojstva Adolfa Hitlera postao je posljednji predsjednik Trećeg Reicha.

Karl Dönitz je rođen u mjestu Grünau kraj Berlina 16. rujna 1891. godine. Njegov otac, Emil Dönitz, je bio inženjer optike. Gimnaziju završava 1910. godine u Weimaru. Školovanje nastavlja u vojno-pomorskim školama. Od 1. travnja 1910. godine do 31. ožujka 1911. godine stažira na jednoj krstarici. Dana 1. listopada 1912. godine službeno stupa u Njemačku ratnu mornaricu na lakoj krtarici SMS Breslau. Prije početka Prvog svjetskog rata laka krstarica Breslau i bojna krstarica SMS Goeben poslani su na Sredozemno more gdje su formirali Njemačku sredozemnu eskadru.

Na početku Prvog svjetskog rata Goeben i Breslau su pod zapovjedništvom admirala Wilhelma Souchona djelovali u Sredozemnom i Crnom moru. Ti su brodovi kasnije predani Turskoj ratnom mornarici, dok je njemačka posada zadržana.

Laka krstarica Breslau je uspejšno krstarila Crnim morem sve do srpnja 1915. godine, kada je naišla na morsku minu. Za vrijeme remonta broda Dönitz je u službi u zrakoplovstvu kao repni strijelac i izviđač.

U prosincu 1916. godine Dönitz se vraća u Njemačku gdje završava podmornički kurs za časnike. Od 17. siječnja 1917. godine je na službi kao torpedni časnik na podmornici U-39. Dana 28. veljače 1918. godine postaje zapovjednik stare podmornice UC-27. Djelujući u Sredozemnom moru prvo potapa transportni parobrod, a nakon toga talijanski trgovački brod težine 5000 tona. U rujnu 1918. godine preuzima zapovjedništvo nad novom podmornicom UB-68. Prilikom napada na jedan saveznički konvoj 4. listopada 1918. godine potapa transportni brod od 3883 tona, no zbog mehaničke greške na podmornici, Dönitz je potopio svoju podmornicu i sa posadom bio zarobljen od strane engleskih mornara.

Nakon zarobljivanja Dönitz se nalazio u logoru za vojne zarobljenike. U srpnju 1919. godine vraća se u Njemačku i prijavljuje u ratnu mornaricu.

Olikovan je Željeznim križom I. i II. reda.

za zapovjednika torpiljarke T-157. Od 1923. godine je u inspekciji za minsko-torpedno oružje u Kielu. Sudjelovao je u razradi novog plana dubinske bombe. Na jesen 1924. godine je prebačen u ratnu mornaricu, gdje Dönitz sudjeluje u izradi novog vojno-pomorskog ustava. Nakon jednog skandala prebačen je na zastarjelu laku krstaricu koja se nalazila u Baltičkom moru. Krajem 1930. godine Dönitz je premješten u štab na Sjevernom moru, gdje mu je glavni posao bio unutarnja sigurnost i borba protiv komunističke ideologije u floti.
Nakon dolaska NSDAP-a i nacista na vlast 1933. godine, Dönitz postaje kapetan fregate. Tijekom 1933/34. izvršava podužu međunarodnu plovidbu, posjetivši Maltu, Indiju, Šri Lanku, Javu, Singapur i druge države i otoke. Kako bi usavršio engleski jezik, Dönitz je 1934. godine poslan u Veliku Britaniju. Po povratku iz Velike Britanije, 1. listopada 1934. godine preuzima zapovjedništvo nad jednom lakom krstaricom. Dana 1. veljače 1935. godine Adolf Hitler izdaje naredbu da se krene sa izgradnjom podmornica, a u ožujku jednostrano objavljuje prestanak poštivanja uvjeta zadanih Versajskim ugovorom.

Karl Dönitz je bio jedan od malobrojnih viših časnika u floti privrženih nacistima. Kad kod je držao govore mladim mornarima obavezno je spominjao i Hitlera i to u pozitivnom smislu. Pred publikom u Berlinu je izjavio da Hitler može sve predvidjeti i nikad ne pravi pogrešnu procjenu situacije kao i da su ostali ljudi naspram njega samo obični crvi. Sa druge strane, Führer je imao neograničeno povjerenje u Dönitza. Dana 6. lipnja 1935. godine Dönitz je postavljen za zapovjednika tek osnovane podmorničke flote. Vrhovno zapovjedništvo ratne mornarice, a i sam admiral Erich Raeder, se nisu miješali u poslove oko podmorničke flote i dali su Dönitzu potpunu slobodu djelovanja. Na mjestu zapovjednika podmorničke flote on je bio odgovoran za taktiku napada podmornica, posebno na uvježbavanju posada za grupne napade. Do početka Drugog svjetskog rata Dönitz je uspio stvoriti relativno jaku podmorničku flotu sa dobro uvježbanim posadama. Između Raedera i Dönitza je došlo do konflikta pošto je Dönitz tvrdio da se budući pomorski rat može dobiti samo sa velikim brojem podmornica bez upotrebe većih površinskih brodova, što je Raeder apsolutno negirao.

Na početku Drugog svjetskog rata, Dönitz je imao na raspolaganju 57 podmornica oko kojih su 22 bile sposobne za ratovanje na Atlantskom oceanu. Podmornice su započele rat sa uspjehom i samo u prvom mjesecu rata potopile su savezničke brodove težine 175 000 tona. Karl Dönitz je osobno napravio plan uspjele operacije prodora u moru Scapa Flow, gdje je podmornica U-47 pod zapovjedništvom Günthera Priena potopila bojni brod HMS Royal Oak. On je izrazio neslaganje prilikom izrade plana za napad na Norvešku, smatrajući da je osnovna uloga podmorničke flote napad na trgovačke brodove na glavnim pomorskim putevima, a ne čekanje u blizini Norveške obale. Dana 21. travnja 1940. godine odlikovan je Viteškim križom. Nakon kapitulacije Francuske, Dönitz dobiva baze za podmornice na njezinoj obali. Tonaža potopljenih brodova počela je rasti i dostigla 353 407 tona do listopada 1940. godine. U kolovozu 1940. godine, radi lakšeg zapovjedanja, Dönitz premiješta svoj štab u Pariz. Pred kraj 1940. godine Njemačke podmornice su praktično postavile Veliku Britaniju u bezizlazan položaj: tonaža potopljenih brodova nadvisivala je tonažu novonapravljenih brodova. Dönitz je do kraja 1940. uspio povećati izgradnju podmornica od 2 na 6 mjesečno.

Karl Dönitz je uživao veliku popularnost među podmorničarima. Osobno je dočekivao svaku podmornicu koja se vraćala u bazu i pozdravljao i razgovarao sa posadom, a također je i uredio za podmorničare najbolje smeštaje za odmor i spavanje. Među časnicima podmorničke flote Dönitz je imao nadimke "Papa Karl" i "Lav".

Tijekom 1941. godine Njemačka podmornička flota postigla je ogromne uspjehe (preko 3 000 000 tona potopljenih brodova) i postavila Veliku Britaniju pred najvećim iskušenjem. Nakon ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, Dönitz 15. siječnja 1942. godine izdaje zapovijed da se potapaju i američki brodovi. Samo u siječnju 1942. godine potopljena su 303 broda sa 330 000 tona težine. Nakon ostavke admirala Raedera, podržan od Alberta Speera i Hitlerovog vojnopomorskog ađutanta, 30. siječnja 1943. godine Dönitz postaje zapovjednik Kriegsmarinea (Oberbefehlshaber der Kriegsmarine).

Po dolasku na čelo flote pripremio je čistku u štabu svih viših časnika koji su bili istomišljenici sa Raederom. Dönitz se suprotstavio Hitleru, kada je htio rasformirati flotu površinskih brodova (odluka se odnosila samo na velike površinske brodove). Iako je postao admiral flote, prioritet mu je i dalje ostao zapovjedništvo nad podmorničkom flotom. Početkom 1943. godine podmornice su ponovo zabilježile velike uspjehe potopivši Saveznicima brodove u težini od 627 000 tona. Dana 6. travnja 1943. godine dobiva hrastovo lišće za Viteški križ. Međutim već sljedećeg mjeseca situacija u borbi za Atlantik se preokrenula u korist Saveznika. U svibnju Saveznici povećavaju aktivnost u borbi protiv podmornica i uspijevaju uništiti čak 41 njemačku podmornicu tog mjeseca. Gubici u svibnju su natjerali admirala Dönitza da povuče svoje podmornice sa centralnog Alantika. U periodu lipanj-kolovoz situacija je ostala ista, pri potapanju 60 savezničkih brodova Nijemci su izgubili 79 podmornica. Nakon Savezničkog desanta na obale Francuske, Dönitz je pripremio nekoliko podmorničkih napada na brodove u La Mancheu u kojima je potopljeno 5 eskortnih brodova, 12 velikih transportnih brodova i 4 desantna broda uz gubitak od 82 podmornice. Krajnji bilans rata za Atlantik bio je totalni poraz njemačkih podmornica. Od 820 podmornica koje su djelovale na Atlantiku u periodu od 1939. do 1945. godine uništeno je 784 podmornice, a od 39 000 podmorničara poginulo ih je skoro 32 000.

Dana 19. travnja Dönitz evakuira svoj štab iz Berlina, a 20. travnja posjećuje Hitlera da mu čestita 56. rođendan. Prije nego što je sebi oduzeo život 29. travnja 1945. godine Führer postavlja Dönitza za svog zamjenika na mjestu predsjednika Reicha i zapovjednika vojske. Dönitz 2. svibnja 1945. godine premješta svoj ured u zgrade vojnopomorske škole u Flensburgu. Jedan od razloga zašto je svoju novu kancelariju predsjednika postavio čak u Flensburgu je taj što su mu osiguranje davale mornaričke jedinice (Dönitz se plašio udara od strane SS-a ili Luftwaffea). Istog dana (2. svibnja 1945.) novi vođa Reicha formira novi kabinet na čelu sa von Krosigkom.

U uvjetima neizbježne kapitulacije Reicha, Dönitz se trudio koliko kod je mogao da sklopi primirje sa zapadnim Saveznicima i da izvuče što veći broj stanovništva sa teritorija koji će biti zauzet od sovjetske vojske. Dana 8. svibnja 1945. godine preko radija je objavljena opća kapitulacija Njemačke.

Nakon točno 23 dana provedenih na čelu Njemačke, Dönitza i cijelu vladu su 23. rujna 1945. godine uhitile američke vojne vlasti. U svojstvu glavnog vojnog zapovjednika Dönitz je izveden pred Međunarodni vojni sud u Nürnbergu. Optužbe protiv sebe komentarao je na sledeći način: "Nijedna od teza optužbe me ne dodiruje. Tipičan američki humor". Sud je odlučio da je odgovoran za izgradnju i pripremu Njemačke podvodne flote, no nije mu suđeno za pripreme i započinjane neograničenog podmorničkog rata. Oprošteno mu je i to što je naredio da se pobiju svi protivnički vojnici koji bi preživjeli potapanje svog broda. Dönitz je proglašen krivim po 2. točki (zločin protiv mira) i 3. točki (ratni zločin) i osuđen na deset godina zatvora. Zatvorsku kaznu je odslužio u zatvoru Spandau. Sa sobom je uvijek nosio kovertu sa pismima koja je dobijao od savezničkih pomorskih časnika, koji su mu pisali, izražavajući simpatije i razumijevanje za njega. Na slobodu je pušten 1. listopada 1956. godine i uskoro mu je vlada Zapadne Njemačke odobrila admiralsku mirovinu. Dönitz je autor nekoliko knjiga o povijesti Drugog svjetskog rata a napisao je i memoare ("Mein wechselvolles Leben").

Karl Dönitz je umro od srčanog udara u 89. godini, 24. prosinca 1980. godine, a pokopan je u okolini Hamburga 6. siječnja 1981. godine.
avatar
dejina81

Broj poruka : 8
Datum upisa : 21.01.2008

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu